Zašto mi ne želiš reći ?
Živjeti i biti živ – ili živjeti i čekati neizvjesnost ? Ne znam više kako se postaviti prema svakom novom jutru i prema svakom novom izazovu. Liježem u krevet, pokrivam se dekom i osjećam se nemoćnom… osjećam kako mogu samo čekati kada će On doći po mene. Ako će uopće doći… Ni sama više ne znam u što da vjerujem i ne mogu samu sebe uvjeriti u nešto što mi je bila vjera sve do sada… Zaista osjećam da sam prepuštena sama sebi i da jedina stvar koju tako sama mogu činiti jest čekati... Odavno sam prestala truditi se shvatiti razloge zašto se sve to događa ovako kako se događa jer sam shvatila da me taj trud nikamo ne vodi, štoviše, čak me i baca u tugu i sjetu. Najrađe bih se vratila u razdoblje djetinjstva, primila svog plišanog medvjeda u ruke i bila bezbrižna, širila svoju ljubav i radost na ljude oko sebe, ne brinući se o tome hoće li mi išta od toga biti uzvraćeno. Danas slično tako postupam – primam plišanog prijatelja u ruke i pokušavam se vratiti u razdoblje kada su svi bili tu i kada to što zovemo životom je jednostavno to i bilo – okruženje ljudima koji te vole i kojima si ti bio centar svega. Čemu živjeti ako znaš da to jednom nećeš moći i da će sve to što si mislio, radio… bio postati prah i pepeo jednog niza u kojem si ti samo jedna mala točkica, i kojem nije važno jesi li ti htio biti dio tog niza ili ne. Važno je samo da te je imao onda kada je on to htio i kada je njemu to bilo potrebno. Zašto mi jednostavno ne želi reći da me ne želi u sebi i da me odbacuje, nego se ovako poigrava mojim postojanjem i mojim bivanjem ?
Jučer je moj jastuk nakon dugo dugo vremena opet bio mokar… No ovoga puta je bio topao i mekan. Ponovno sam mogla bez straha položiti glavu na njega, ali sam opet zaplakala... Nisam znala da postoje takve suze... po prvi put u životu osjećala sam se sretnom, cijenjenom, zavoljenom bivajući ono što zaista i jesam, bez lažnih maski i bez strahova. Nisam znala da me na vrhu planine očekuje sunce koje me obasjalo svojim zrakama grijući me svojim toplim zagrljajima. Okrenula sam se i vidjela da to nije sunce, već anđeo. Dok sam tako stajala na tom vrhu, mislivši da je tu moj kraj, On je došao i odmaknuo me od ruba svojim rukama. Zagrlila sam Ga i osjetila Njegova velika mekana bijela krila kroz koja su sunčeve zrake obasjavale Njegovu čistoću. Ne znam tko Ga je poslao niti zašto je došao baš meni – no konačno sam sretna i konačno sam opet vratila vjeru u ljubav. Nikad nisam ni znala da ona može biti tako lijepa i tako ugodna,a da pritom bude sasvim prirodna. Sada shvaćam zašto sam morala proći one uske puteljke maglovite šume, jer sam pronašavši pravi put pronašla samu sebe, tj. Njega. Sada opet mogu mirno zaspati, znajući da me Njegove ruke grle i ne daju da opet ružno snivam.
Jesam li dotakla dno ili mogu i niže ?
Niže ne može… ili može ? Je li to moje dno, onaj moj maksimum do kuda mogu ići sama sa sobom ili je to samo stanica na kojoj sam stala ne bih li uzela dah i zaronila još dublje ? Za mene više nema zraka, ne trebam ga niti ga zaslužujem. Najviše mi je žao osoba koje su tu uz mene i pomažu mi disati, jer upravo njih na kraju najviše povrijedim. Cijelo vrijeme glumim da sam jaka i cijelo se vrijeme trudim prikazati u prejakom svijetlu kako ne bih otkrila svoje stvarno emocionalno stanje, kojeg više niti nemam. Poput dijela tijela koje primi toliko udaraca da otupi i više ništa ne osjeća... Takva je upravo moja duša i moje srce... barem ono što je ostalo od njih.
Kad prije spavanja zatvorim oči, vidim sebe kako ležim na podu, nepomična, ostavljena, a svijetlo koje me obasjava sa prozora lagano se mrači. Budim se usred noći i nalazim mokar jastuk... Kada će to sve prestati ? Kada će doći vrijeme kada ću se probuditi bez ikakvih problema, bez podočnjaka i bez te velike rupe u grudima ? Koliko god pokušavala tu rupu na kratko sakriti, uvijek ju otkrijem kad se nađem sama. Gledam u nju, ona gleda u mene – tko će u koga upasti ?
Žudim za nečime što mi je nedostižno, a odbijam ono što me želi. Razlog kojeg vidim, ali ne želim priznati jest – strah. Bojim se toga dobroga i ne želim to vidjeti, jer duboko u sebi znam da to ne zaslužujem. Trčim za nečime što mene niti ne vidi... to shvaćam kao svoju kaznu, kao nešto što je tako određeno kako bih uvijek znala gdje mi je mjesto i gdje pripadam – a to je nigdje. Zaista sam u potpunosti izgubila vjeru u sve, a možda ponajviše u samu sebe. Znači li ona slika mene kako ležim nepomična u mraku da za mene nikad neće svanuti svijetlo i da nikad neće doći netko tko će me podignuti i poljupcem probuditi iz mog vječitog sna ?
Zapjevala mi je i mahnula zbogom zauvijek
Ležala sam u krevetu jednog poslijepodneva. Kiša je padala, vjetar puhao, usred bijelog dana sve se smračilo i povuklo u sebe. Dok sam ležala ispod pokrivača iščekivajući bar desetak minuta sna, začula sam melodiju... Melodiju svog djetinjstva. Kao mala imala sam jednu bebu koja je tu melodiju svirala kad god bih ju stisnula i koja je bila uvijek uz mene. Tu sam istu lutku bila izgubila i nikad ju više našla nisam. Preboljela sam to, no ta je melodija uvijek bila u nekom kutku mene. Sad mi se ponovno obratila. Potaknula me na razmišljanje o tome kako je ono bezbrižno razdoblje samo preletilo pored mene, nikad ne otkrivši mi pravi razlog zašto to nije moglo zauvijek ostati tako. Sada kad znam odgovor zahvalna sam toj melodiji što me je još jednom posjetila i na kratko se ponovno sjedinila sa mnom. Bila je kraj mene par minuta, a nestala je pojavom moje prve suze. Znači li to da me nije htjela zapamtiti takvu jer sam uvijek bila drugačija nego što sam sada ? Ili je jednostavno smatrala da je to nešto što moram riješiti sama kao zrelija osoba ? No jednom znam - moja su joj vrata uvijek otvorena i moj je dom uvijek spreman ponovno ju primiti.
She had some trouble with herself
He was always there to help her
She always belonged to someone else
I drove for miles and miles
And wound up at your door
I've had you so many times but somehow
I want more
I don't mind spending everyday
Out on your corner in the pouring rain
Look for the girl with the broken smile
Ask her if she wants to stay awhile
And she will be loved
And she will be loved
Tap on my window, knock on my door
I want to make you feel beautiful
I know I tend to get so insecure
It doesn't matter anymore
It's not always rainbows and butterflies
It's compromise that moves us along
My heart is full and my door's always open
You can come anytime you want
I don't mind spending everyday
Out on your corner in the pouring rain
Look for the girl with the broken smile
Ask her if she wants to stay a while
And she will be loved
And she will be loved
And she will be loved
And she will be loved
I know where you hide
Alone in your car
Know all of the things that make you who you are
I know that goodbye means nothing at all
Comes back and begs me to catch her every time she falls
Tap on my window, knock on my door
I want to make you feel beautiful
I don't mind spending every day
Out on your corner in the pouring rain
Look for the girl with the broken smile
Ask her if she wants to stay a while
And she will be loved
And she will be loved
And she will be loved
And she will be loved
Please don't try so hard to say goodbye
Please don't try so hard to say goodbye
I don't mind spending everyday
Out on your corner in the pouring rain
Please don't try so hard to say goodbye
Sama bez sebe
Sjedim, slušam, gledam… Kiša pada i zajedno sa mnom bdije u ove kasne sate. Suosjeća sa mnom. Ne zna kamo bi sa sobom, ne zna gdje bi se okrenula, ne zna gdje bi dalje išla. Stoji iznad mene već vjekovima. Povremeno nestane, no ponovno se vraća. Tako se osjećam i ja. Izgubljena, bez volje, bez nade. Ne znam koliko ću dugo tu još ostat niti ne znam kamo ću nakon toga, no jedno je sigurno – kamo god pošla opet ću donijeti tugu i razočaranje. Do prije godinu dana nikad ne bih rekla da mogu imati takve misli niti da mogu tako lako klonuti duhom. Svojeg duha više niti ne prepoznajem. Znam da je nekada postojao sa mnom, a sada je izašao iz mene. Sjedi do mene i promatra me. Ne želi se sjediniti sa mom dok se ja ne sjedinim sama sa sobom.
Hodam tamnom šumom. Ne znam gdje joj je kraj niti želim znati, jer to niti ne zaslužujem. Ni sama ne znam što u njoj radim niti što u njoj tražim, no ona zna sve moje tajne. Zna sve moje skrivene osjećaje koje ne želim priznati ni sama sebi, a kojih ni sama još nisam svjesna da osjećam. Čujem žubor slapa u daljini, usta su mi suha, no oči su mi zamagljene... Često sanjam upravo takav san – hodam mračnom ulicom, oči mi se zamute, a ja ne mogu naprijed, ne mogu hodati. Osjećam kako sam paralizirana i sve postaje usporeno.
Ako su snovi potisnuti strahovi – bojim li se ja biti ostavljena sama, bez ičije milosti, sa tamnim povezom oko očiju ? A ako su snovi potisnute želje – smatram li ja to svojom kaznom ?
Jedino u što sam sigurna jest da su mi suze najbolji prijatelj - one su uvijek tu za mene i nikad me neće napustiti.
Na početku
Ponovno sam se našla na početku… Zapravo, osjećam se kao da nikada nisam niti krenula. Sve je bilo u redu – teško sam trenirala, pripremala se, čak i prijavila za igru – no na kraju se sve jednostavno urušilo. I ne znam tko je kriv za to, radi li se o mojoj pogreški ili o Sudčevoj. No na kraju krajeva, shvatila sam da više zaista ništa nema smisla, igra je izgubila sistem, igra je izgubila moju vjeru u nju.
Jedan sam dan baš stala i razmislila – gdje je smisao toga ? Hoću li opet utonuti u crnu rupu bez dna ? Treba li mi zaista to ? Bilo je puno pitanja na koja si nisam mogla dati odgovor. A ako sam sebi ne možeš odgovoriti – tko to onda uopće i može ? Kad shvatiš da ni sam ne znaš što bi htio niti što ti je potrebno, tek onda znači da nešto nije u redu. A kad to uspiješ shvatiti, znači da si na početku. No ovog puta ne na početku iste igre, već na na takvom početku koji ti nudi priliku odigrati igru na drugačiji i bolji način. A jedina osoba koja mi tu priliku može pružiti jesam ja sama.
Koliko god se trudila biti bolja i koliko god pokušavala naći sreću – ne mogu nikako. Kad bih barem imala neki kompas, neku kartu po kojoj bi se ravnala i koja bi mi govorila kojim putem trebam ići… Moja je karta prazna… Ucrtani su ciljevi, no puteva nema nigdje. Znači li to da da trebam pokušavati naći ih… ili ostati na mjestu i nikamo ne ići ? Ako ostanem, znači li to da ću biti sigurna i da će moje srce konačno ostati cijelo ? Ili to znači da ću samo ostati čekati krvnika koji će me naći i dati mi taj teret obavijen maglom boli i tuge, a ponajviše razočaranja ?
Na obalu rijeke Korane sjela sam i …
Primorana spletom okolnosti vezano uz prisustvo i neprisustvo na nastavi i čekajući da digitalni zapis vremena na mom mobitelu prikaže odgovarajuće vrijeme, sjedila sam i već refleksivno posegnula u torbu za cigaretom. Tako sjedeći i uvlačeći nikotin u svoje vene ugledala sam neznanca kako zadivljujuće trči prema meni. Došao je, svojim rukama dodirnuo moje i poljubio me. Ispočetka sam mislila da pripada nekome, jer se tako nešto ne nalazi svaki dan. Bio je veoma sladak i odmah je u meni probudio radost. Sjeo je pored mene i jednostavno šutio. Gledala sam ga, dragala po brkatom licu i jednostavno se otvorila. Pričala sam mu o svemu, imala sam potrebu za olakšati dušu i znala sam da je on taj koji će moj teret moći uzeti i uništiti ga. Tako je i bilo. Cijelo me je vrijeme slušao i nije niti riječi progovorio, što se meni, u neku ruku, činilo vrlo dragim. Jer, prihvaćajući tuđi teret, ne bi li imao pravo na to da i vlasnik tog tereta prihvati tvoj. On tako nije mislio. Ispričavši mu svu svoju sudbinu, jedino što je napravio jest pogledao me duboko u oči. Iz tmine njegove duše upila sam neobičnu energiju preživljavanja, neobičnu energiju volje za životom, koje sam se u jednom trenu i uplašila. Naglo sam ustala i krenula prema školi, nadajući se da neće krenuti za mnom, no njegove stope čvrsto su pratile korak moj. Pratile su me skroz do ulaza u školu. Naglo uhvativši vrata ušla sam u školu i pohrlila prema zahodu. Utrčala sam u kabinu i zatvorila se. Je li zaista bilo moguće da sam se prestrašila, da sam se htjela povući u četiri zida svoje sobe u kojoj sam provela cijeli svoj život ż Otvorila sam vrata kabine i pohrlila van. Njega više nije bilo, no još sam uvijek mogla osjetiti njegov miris. Iako sam očajnićki još jednom htjela uhvatiti njegov pogled i još jednom upiti njegovu energiju – shvatila sam da mi to više nije bilo potrebno. Shvatila sam što mi je htio reći i što mi je htio pokazati i na tome ću mu biti vječno zahvalna. Znam da ga više nikada neću vidjeti, no njegove tamne oči i nevjerojatna životna snaga zauvijek će ostati urezane u mome sjećanju.
Obriši moju krv sa noža jer se ona više ne prolijeva za tebe
Razmišljala sam… I još uvijek to činim. U čemu ja to griješim, što je za mene tako pogubno? A onda sam shvatila – mislila sam da mi je stalo do nečega čega više nema, što više ne postoji i nikad više neće... A cijelo sam vrijeme bila u krivu jer uopće nisam žalila zbog toga, već me bilo strah ponovno se zaljubiti. Osjećala sam kao da nemam prava na to, kao da nemam više što tražiti u tom području – no bila sam u krivu. Ako razmislim malo bolje što sam sve prošla i što sam sve pretrpila kako bih našla sreću – shvaćam da sad ponovno zaslužujem šansu i priliku za pravu ljubav koju nikad nikad nisam imala. Ne govorim da sam ju našla i da ću je naći u skorije vrijeme, ali lijep je osjećaj ponovno znati da si sam sebi dao slobodu i da si se odvažio reći to samom sebi. Nema veće radosti od toga, zaista nema. I neka mi govori bilo tko što god hoće – mene više nije briga. Predugo sam bila mučenik da bih se sada vraćala na ikakve gluposti i ideje o prošlosti – sada su to samo uspomene kojih se rado sjetim, ali do kojih mi više nij stalo. Ovo je moje zbogom njemu i svemu vezanom uz njega. Ključna je riječ - NE
Probodi me nožem i nemoj dopustiti da ga izvadim
Zašto je tako teško pustiti bivšu ljubav, dati joj slobodu ? Zašto je tako teško dati srcu da tu bivšu ljubav pusti, a zašto je tako teško samom sebi dati mir ? Zašto je tako teško slomljenom srcu ne dopustiti da ponovno voli, da se skrasi uz nekoga novog i toj novoj osobi da šansu ? Zašto je tako teško sam sebe umiriti ?
Ponovo se nakon nekog vremena osjećam slomljenom… Ne više onako slomljenom kao u tzv. prvoj fazi prekida, kada ti razne stvari padaju na pamet, kada pokušavaš sam sa sobom izaći na čisto, kad pokušavaš sam sa sobom naći kompromis i rješenje da je sve gotovo, kad čak pomišljaš i na samoubojstvo kao rješenje svih svojih problema ? Shvatila sam da to ne bi bilo rješenje, jer bi isti postupak rezultirao samo time da bih pokušajem rješavanje svoje bijede jedino povrijedile upravo ljude do kojih mi je najviše stalo. Sada se nalazim u, nazovimo ju drugoj fazi, kad više ne znam što je zbilja, što su sjećanja, a što je realnost. Više se ne osjećam kao normalno biće koje samostalno živi i djeluje... Osjećam se poput lutke koja nema osjećaja, koja prebiva u sadašnjem svijetu, kojoj dani prolaze jedni za drugim i kojoj više ništa nikada neće biti po starom. Osjećam se ispražnjenom iznutra, ostavljenom i neshvaćenom. Ne znam više o čemu bih razmišljala niti što bih činila – sve mi je jedna velika ravna crta po kojoj nastojim hodati bez da se spotaknem o išta, no to je bezuspješno. Na toj ravnoj crti ne nalazim ništa, no nosim najveći teret kojeg bih ikad mogla nositi – slomljeno i prazno srce.
Mislim da mi se više nikada neće pružiti prilika da ponovno volim jednostavno iz tog razloga što novu priliku neću moći prepoznati, a niti prihvatiti jer mi je mnogo toga iz prošlosti ostalo neriješeno. Nikada neću znati prave razloge prekida sa prvom osobom koju sam uspjela zavoljeti na način na koji sam to oduvijek htjela i o kojem sam oduvijek sanjala. Osjećam da je moje srce bilo instrument kojeg on nije znao svirati, a ja se osjećam kao sebični mentor koji ga nije htio podučiti pravilnom načinu ljubavi. Iako znam da je on griješio, sve sam više mišljenja da sam i ja kriva što sam sve to cijelo vrijeme dopuštala i u neku ruku podupirala, iako to nije bilo ono što sam htjela i ono o čemu sam maštala.
Prepuštena sam samoj sebi. Ja sama vodim bitku sa svojim umom i sa svojim srcem. Teško sam ranjena i imam osjećaj da sam ostavljena da ležim u rupi iz koje se ne mogu maknuti. Jedino u što sam sigurna jest da se iz te rupe ne mogu izvući. Najveća želja bi mi bila da me on iz nje izvuće, no sve više i više osjećam da će to biti mjesto iz kojeg ću zauvijek izdahnuti.
Nikada nisam mislila da se život može promijeniti u tako kratkom roku… Osjećam se kao da se više niti ne poznajem, kao da više nisam ona osoba koja sam prije bila… po prvi sam put u životu na vlastitoj koži osjetila što je to depresija… I zaista, to je jedno veliko sivilo koje te jednostavno obuzme uslijed niza događaja koje ne uspiješ izbjeći… Kad te obuzme, više nemaš osjećaja da išta posjeduješ, a pogotovo ne posjeduješ samoga sebe… Tobom vlada i ti vladaš tom nekom osobom koja je jednostavno istupila iz tame i ušla u tvoju unutrašnjost. Ta ti osoba ne dopušta da više uživaš u malim stvarima koje su te prije ispunjavale. Prijatelji, obitelj, ljubav... više ništa jednostavno ne postoji i više ništa jednostavno nije onako kako je prije bilo. Prije kad bi zagustilo barem bi mogao reći da još uvijek imaš sebe – no u tom si trenutku najsiromašniji na svijetu. Jedino što posjeduješ su suze i jad.
Vrijeme liječi sve. Vrijeme prođe i sve one rane koje su tada krasile tvoju dušu polako zacijele. Moraš biti oprezan sa njima ako ne želiš da se opet otvore. Moraš ih previjati i njegovati kako bi se koža opet obnovila. To je moguće, bez obzira na to koliko se u prošlosti to tebi činilo nemogućim. No, osim vremena, moraš si dati i razumijevanja, ali i poštovanja. Ako uspiješ sebi u glavi posložiti sve kockice i shvatiti da si sam sebi najvažniji i da ne smiješ dopustiti da te ona osoba iz tame zamijeni – na konju si. Ne tvrdim da je to lako niti da je to odmah moguće, no ako vjeruješ u sebe i dovoljno se cijeniš da si ne želiš više dozvoljavati bol i prazninu, uspjeti ćeš. Ako shvatiš da to nije kraj svijeta i da moraš na njemu ostati zbog osoba kojima život značiš – znati ćeš smisao svega. Ništa se ne događa bez razloga – sve loše što to se dogodilo pouči te ovom velikom dijelu stvarnosti zvanom život.
Početak početaka
Jednom davno imala sam blog. Ne znam čemu mi je služio… Ne znam ni čemu mi ovaj sada služi… Prvi blog koristio mi je kako bih svima pokazala da nešto znam, da nešto umijem… Bilo mi je važno da svi znaju za mene i da svi znaju kako nešto značim. To je bilo prije 3 godine. Moje mišljenje o blogu je sada drugačije. Nije mi više bitan identitet, nije mi više bitno mišljenje drugih ljudi o meni, nije mi više bitan publicitet niti broj komentara... Jedino što mi je bitno jest to što bih htjela sa Vama podijeliti svoju iskrenost i svoju unutrašnjost. Iako se svima doimam kao vesela, vedra i uvijek nasmijana osoba bez problema, ja to u zbilji nisam... Ja sam obična djevojka sa mnogobrojnim pitanjima na koja mi nitko ne može dati odgovor, pa tako te odgovore ne mogu dati ni sebi sama. Jedino što mi je u moći jest razraditi ih i možda si ih pojednostavniti, no nikako otkriti... Osoba sam koja se voli izražavati i koja sluša i poštuje mišljenja drugih ljudi. Smatram da smo svi različiti i svako je sam po sebi pojedinac, no svima nam je zajedničko jedno – želimo da se čuje i naš glas.
